piše TiFo
Priča o mom daktilografskom tečaju
Ako niste znali; daktilografija je umijeće pravilnog desetoprsnog pisanja na tipkovnici bez gledanja u nju. Na tečaju daktilografije se postižu dva glavna cilja; preciznost, a zatim i brzina. Išao sam na taj tečaj na sveukupno 50 nastavnih sati (x 45 min., x3 šk. sata dnevno, x3 tjedno, 5-6 tjedana).
Što se mene tiče; bio sam najmlađi u toj grupi suočen s 40-godišnjacima koji si pokušavaju olakšati posao. Također, taj sam mjesec bio poprilično opterećen i u utrci s vremenom (nalik trenutačno, jer sam urednik školskih novina 😊).
Moj je problem bio (i ne želim da se ponovi) što sam prebrzo jurio i na kraju imao poprilično loš postotak točnih slova te mi se onda sve fokusiralo na brzinu drugih koji nisu žurili, iako sam se na kraju tečaja sabrao i trenutačno usporio pisanje.
Moj bi me tata vozio na tečaj u centru grada Zagreba kod Zrinjevca, a morao sam se vraćati s njega tramvajem; sablasnim šesticama.
Sablasne su šestice bile svi gradski tramvaji koji u toku dana voze jednom rutom u jednom smjeru; ulazio bih u njih na Zrinjevcu, a silazio na Središću.
Šestica je (ja mislim) tri. Jedan je najmoderniji tramvaj s robotskim glasom koji svima govori na kojoj su stanici i s beskontaktnim plaćanjem godišnjih karata. Druga je šestica bila srednje moderna, s glasom, ali bez zaslona ili kartičnog plaćanja. A treća je šestica bila najstarija napravljena prije oko 150 godina. Ona nije imala nikakve naznake gdje se ona nalazi koliko je sati. Najgore je bilo što su prozori tog tramvaja bili toliko zamagljeni i išarani da se treba 'priljubiti' uz prozor kako bi se uopće vidjelo gdje si. Prvi put kada sam se vozio tim tramvajem, izašao na krivu stanicu te u 21:00 sat, čekao svoj osobni prijevoz.
Ipak, na kraju daktilografije sam se vratio kući s novom životnom vještinom.
Comments