Pišu Sina i Njinji
U ovom broju Otoktoka za Vas smo pripremili intervju s Natkom Beckom, radiologom, znanstvenikom, influencerom (možete ga pratiti na Instagramu) i komunikatorom godine. Dr. Beck odrastao je u Njemačkoj, u Hrvatsku se vratio kao student, a danas radi u Dječjoj bolnici „Srebrnjak“. Ako želite saznati kako je odlučio postati liječnik, zašto je odlučio ostati u Hrvatskoj ili koja je bila najnapetija situacija u njegovoj dosadašnjoj karijeri, koja mu je najdraža video-igrica i još mnogo toga, uživajte u našem intervjuu!
1. Kada si odlučio postati doktor, što te je na to potaknulo?
Iskreno rečeno, postati doktor sam se odlučio za vrijeme mature. Biologija mi je bila najdraži predmet i zapravo me interesirala genetika. Prvo sam htio biti istraživač životinja, ali ubrzo sam shvatio da to nema smisla. Krajem 1990-ih, kad sam bio u toj fazi školovanja, genetika se pojavila kao nova znanost, stanice i geni su me jako zanimali i htio sam biti genetičar. Činilo mi se da je bolje biti „doktor genetičar“ nego „biolog genetičar“ pa sam zaključio da je onda medicina valjda za mene. Djed mi je bio doktor, kao mali sam već znao mjeriti tlak i sl., ali nikad nisam mislio da ću i ja postati doktor. Kad sam upisao medicinu, shvatio sam da sam napravio najbolju stvar ikad. Shvatio sam da me uopće ne interesira genetika i da uopće nisam čovjek za laboratorije, ali da sam čovjek za ljude, da mi je najljepša stvar pomagati ljudima i da je to zapravo najbolja stvar na svijetu. A razlog zašto sam stvarno htio upisati medicinu je da sam doslovno htio saznati sve o sebi, a medicina je jedina koja ti pruža najveći dio tog kolača.
2. Zašto je dobro biti doktor i kako bi potaknuo mlade koji o tome razmišljaju da se odluče studirati medicinu? Zašto je dobro studirati medicinu?
Najvažnija stvar koju čovjek u životu skuplja je znanje. To je jedina stvar koju ti nitko ne može oduzeti i ono što cijeli život nosiš sa sobom. Mislim da nigdje ne dobiješ toliku širinu znanja o čovjeku kao takvom kao u medicini. U medicini dobiješ čitavog čovjeka serviranog na tanjuru, nekad doslovno (ha,ha). Zapravo je obuhvaćeno sve, samo je pitanje koliko ti duboko u svaku tu stvar želiš ići. Beskonačan je „bazen“ znanja. Što znači da nikad ne prestaješ učiti, čak i ako si subspecijaliziran za nešto. A nikad ne prestati učiti je najvažnija stvar da bi mozak ostao normalan i pametan za budućnost. Kao životni zalog je medicina sjajna zato što si osuđen na doživotno teško učenje teških stvari. Što je super. To zvuči kao grozna stvar, ali to je zapravo odlična stvar! To možda ne motivira mlade ljude, ali, ono što bi moglo motivirati mlade ljude je da u medicini činiš dobro. A činiti dobro i nešto što izaziva divljenje, to su stvari koje su uz strah i bijes najviralnije na svijetu. A medicina je zapravo vrhunac činjenja dobra. Kad gledam važnost zanimanja prema nekom mojem mišljenju, svi ljudi koji rade s djecom, od vrtića do fakulteta su najvažniji članovi društva jer se brinu da mladi ljudi postanu super odrasli ljudi. A ne postoji ništa važnije od toga. Druga najvažnija stvar je brinuti se za zdravlje ljudi, tako da mislim da ne postoji ništa bolje što čovjek može postati, nego da je vezano za medicinu (ne mora nužno biti doktor), ali nešto što je iz medicinske struke je izuzetno važno, plemenito, lijepo, časno, zabavno, napeto… A ne uključuje ni oružje, ni bilo što što naš planet čini ružnijim mjestom. Znači, radiš na strani dobra, tako da meni osobno nema ništa bolje što bih mogao raditi. Jedina druga alternativa je da budem učitelj, to su jedine dvije stvari koje po meni spadaju u ultra bitne.
3. Kako stigneš uskladiti sve svoje aktivnosti?
Ne stižem. Menadžment je nešto što sad pokušavam naučiti, upisao sam i faks iz menadžmenta da naučim sebe „menadžirati“. Još davno prije toga sam shvatio da sam loš menadžer, ali imam žicu za menadžment. Volim „menadžirati“, ali loše „menadžiram“, što znači da treba naučiti to. Najvažnije je znati da je ok ne imati vremena za sve i tu dolazimo do onoga čime nam stariji ljudi često „sole pamet“, a to je da treba odrediti prioritete. Otkad su se sve moje aktivnosti „zgusnule“, shvatio sam da ne mogu sve i da neke stvari trebam „prekrižiti“. Tako sam se doveo u situaciju da mi je sad bolje nego prije dvije godine jer mi se smanjio pritisak svih stvari koje radim, a zapravo napravim jednako puno, ako ne i više. Manje radnog vremena posvećujem čistom, fizičkom poslu. Dobio sam sat – dva slobode u odnosu na prije. Nije puno, ali čovjeka veseli.
4. Kako si postao influencer?
To je zapravo neka podsvjesna stvar koja se dogodi, tako da je teško naći točan odgovor na to pitanje. Okvirno točan znam. Prije nego što sam postao ovo, pregorio sam. Imao sam svoju firmu, tako da sam trebao raditi jako puno na mailu i društvenim mrežama da bih postigao nešto za marketing i prodaju. Kako mi je firma propala, bilo mi je dosta i e-mailova i društvenih mreža, tako da ih dugo nisam ni želio otvarati. U jednom trenutku, kad sam se posvetio poslu i ušao u neku novu, čistu medicinsku kolotečinu, počele su se nizati stvari koje su mi pokazale da su ljudi potpuno zdravstveno nepismeni. I shvatiš da se iste priče stalno ponavljaju, najčešće je to debljina. To sam uspijevao uspješno ignorirati i išao sam dalje kroz karijeru jer sam mislio „Dobro, to nije moj problem.“. Jedan dan mi je u ambulantu došla mala curica s toliko masnom jetrom kao da je alkoholičar, a mama joj je radila na području zdrave hrane. I kad sam shvatio da žena uopće ne zna što bi napravila da joj kćer bude zdravija, shvatio sam da ja moram nekako reagirati jer znam da mi je kao liječniku zadatak pričati s ljudima o svemu i da sam kao liječnik odgovoran za zdravlje. A kad već nitko drugi ništa ne govori, onda idem ja. Ja sam veliki obožavatelj Andrije Štampara, postoji tzv. „Deset pravila Andrije Štampara“. Jedno od njih je da liječnik mora biti učitelj naroda, a drugo da mora ići među narod, a ne čekati da narod dođe k njemu. Onda sam zaključio da su danas društvene mreže idealan način da spojim te dvije stvari i da pristupim ljudima do kojih želim doprijeti. I sad sam zaglibio u tome, to je to.
5. Zbližiš li se s pacijentima i je li teško raditi s teže bolesnim ljudima, pogotovo djecom?
Da i da. Ponekad se zbližim s pacijentima. Naravno, ne sa svakim i ne uvijek, ali s nekim ljudima jednostavno imaš istu valnu duljinu. Danas mi je na Srebrnjaku bio mali Fran. Mali Fran razvaljuje igrice, ima 11 godina i haker je u duši. On uopće ne zna što radi, ali hakira. Sad mi je došao treći put i već mi je kao frend, kao da se znamo 100 godina. Danas mi je rekao za aplikaciju koju moram skinuti da mogu besplatno igrati igrice koje se inače plaćaju. Uljepšao mi je dan! Sad mogu doći doma i kćeri instalirati „Minecraft“ bez da platim lipe. Sjajno! Mali Fran mi je spasio situaciju. Tako da ima ljudi koji ti prirastu srcu i koji su ti posebno dragi. S njima bi se sprijateljio i negdje drugdje, ne zato što su mi pacijenti. S odraslima rjeđe i teže, ne znam što bi se trebalo dogoditi da se baš sprijateljimo. Ostajem u kontaktu s ljudima tako da me mogu nazvati ako trebaju pomoć, ali ne bih to nazvao prijateljstvom, to je i dalje odnos liječnika i pacijenta. S klincima je drugačije, oni su posebni. A drugo pitanje, naravno da je teško. To je taj „zeznuti“ dio posla. Nekad je teško biti doktor zato što ljudi umiru ili imaju teške dijagnoze i onda ti taj dan (ili tjedan, mjesec, godina…) nije baš dobar, ali to su stvari s kojima ti sam ili uz tuđu pomoć moraš naučiti živjeti.
6. Kako tvoji prijatelji i poznanici gledaju na tvoje „influencerstvo“?
Iskreno, ne znam baš. Znam, recimo, da je mojoj ženi to ok, podržava me. Moje dijete me isto podržava, koliko ona kuži što se događa (zna da sam kao „Zaga i Filip“ i to je to). Ovi drugi su različiti. Recimo, česti komentari su „koncentriraj se na posao“ i sl. Ima, naravno i ljudi koji mi daju otvorenu podršku, ali to su više ljudi s interneta. Iz kruga poznanika ne dobivam baš puno komentara. Zapravo se uopće ne pitam što netko misli o tome. To pitanje u životu ni ne treba biti bitno, osim kako tvoja obitelj na nešto gleda, ali izvan obitelji je nebitno. Tuđe mišljenje u nečemu važnom u životu nije mjerilo ičega, a upravo društvene mreže često daju dojam da je. Iskreno rečeno, baš me briga što drugi misle o tome. Naravno, potpora je uvijek dobra i uvijek daje vjetar u leđa.
7. Što smatraš najnapetijim trenutkom ili situacijom u svojoj dosadašnjoj karijeri?
Prvo dežurstvo je bilo najnapetiji trenutak. Prvo dežurstvo, na sv. Duhu, gdje sam imao ženu koja je rodila i skoro iskrvarila, mladog čovjeka s krvarenjem u mozgu i čovjeka kojem su nakon saobraćajne slomljena rebra probila prsni koš i koji nam je doslovno umro na stolu. Sve to u jednu noć. To je bilo dosta napeto, a prvo dežurstvo! Znači, još ne znaš ništa, tek si došao na posao („Evo mene, doš'o ja.“) Kad si radiolog, onda ti ozlijeđene osobe dovode na CT i ti trebaš vidjeti te slike i donijeti svoje mišljenje. Za to ti treba neki psihički mir. Ali kod takvih situacija ti dođe još 7 kirurga, 2 anesteziologa, 6 ginekologa… I zapravo ti još desetak ljudi stoji iza ramena i viče: „I, što je !? Iii?!“ A meni prvi dan, ne možeš se koncentrirati, ne vidiš ništa, ekran crn… Grozno! Sad sam se sav naježio koliko je taj dan bio grozan. I poslije sam imao puno sličnih scena, ali taj prvi dan nikad neću zaboraviti. To je bio takav stres da mislim da sam ostario valjda 60 godina, da neću doživjeti 50 koliko je taj dan bio težak. Ipak, to je klasičan dan u tom poslu.
8. Kako si se odlučio baš za radiologiju? (Za čitatelje koji možda ne znaju, možeš li ukratko objasniti što točno radi radiolog?)
Radiolog se bavi slikovnim prikazom tijela. To radimo uz pomoć rendgena, ultrazvuka, magneta, CT-a i još nekih drugih metodica s pomoću kojih možemo prikazati organe i otkriti određene bolesti. Mi smo najbitniji u dijagnostičkom dijelu medicine. Zapravo ne sudjelujemo previše u samom liječenju pacijenata, osim kroz invazivnu radiologiju. To je nova grana radiologije gdje liječimo ljude kroz žile, što je kao kirurgija, ali magija. Znači, ne vide se nikakvi rezovi ni ništa, a mi ti iznutra ubijemo neki tumor, proširimo žile itd. Radiologija je cijela medicina, vrlo je detektivska, možeš birati hoćeš li biti uz pacijente ili ne (ako želiš, ne moraš nikada vidjeti pacijenta ili se možeš svaki dan „daviti“ u pacijentima), možeš birati hoćeš li krv ili ne, vrlo je gospodski posao ako ga takvim doživljavaš. Dakle, nismo oni koji prvi primaju pacijente, nego nam pacijenti dolaze tek kad ih netko drugi uputi pa je zato lakše. Radiologija koristi najmoderniju tehnologiju, veliki dio nove tehnologije koja se razvije ide u radiologiju, puno je Nobelovih nagrada dodijeljeno za aparate iz radiologije. Znači to je top znanost, top tehnologija, top ljudi, i u mraku si cijelo vrijeme, nitko te ne mora ni vidjeti. U radiologiju sam se zaljubio kad sam nakon faksa došao na Srebrnjak kao znanstveni novak kod svoje mentorice Đurđice Milković na radiologiju. Kad sam krenuo otvarati i gledati prve slike i raditi sve to, znao sam da je jedino to za mene i nisam ništa drugo htio osim radiologije.
9. Koliko traje tvoj radni dan?
Ovisi o tome radim li samo na jednom radnom mjestu ili još negdje privatno, ali minimalno otprilike 7 do 10 aktivnih radnih sati. Nemam dežurstva, toga sam se riješio jer ti ona oduzmu jako velik dio života, a ne vrate ti ga nazad. Zato imam malo ljepši život, recimo, jer doktori koji dežuraju imaju otprilike 4 – 5 dežurstava mjesečno pa se taj broj radnih sati dramatično poveća.
10. Održavate li u božićno vrijeme neke humanitarne akcije za djecu na Srebrnjaku; kako se obilježava Božić u bolnici?
Osim što stavljamo ukrase ništa posebno se ne događa. Ja stavim božićnu kapicu i imam malog djeda Mraza na sebi, ali cijele godine imam neke poklončiće za djecu, pogotovo za onu manju, od 2 do 5 godina. Kad im daš neki poklon onda već imaš pažnju i ok si s njima. Svake godine mladi s fakulteta dijele poklone po svim dječjim bolnicama, ta sekcija za pedijatriju je stvarno sjajna i radi super stvari već niz godina. Oni zapravo stvaraju taj ugođaj, a mi se fokusiramo na posao.
11. Ako si imao neke ponude za rad u inozemstvu, kako to da si ostao u Hrvatskoj?
To je dobro pitanje. Malo plačem iznutra (ha, ha)… Ja sam živio u inozemstvu pa sam se vratio u Hrvatsku studirati tako da znam kakav je život vani, znam da nigdje nije bajka, proputovao sam svijeta i svjestan sam što mi imamo, a oni nemaju i obrnuto. Kinezi imaju jednu staru poslovicu koja otprilike znači da se stvarno dobro osjećaš jedino doma, negdje gdje se osjećaš kao kod kuće. Isto tako, oni imaju teoriju da kad se razboliš možeš ozdraviti jedino tamo otkud jesi, što donekle kad si čovjek zamisli možda i ima nekakvog smisla. Ja stvarno osjećam to. Ja se u Njemačkoj nikad nisam osjećao kao da sam doma, makar mi je tamo bilo sjajno. Imao sam super prijatelje, super školu, super izlaske, super kulturu, neke stvari koje ovdje nikad nećemo imati. Ja sam jednostavno u duši Balkanac i nešto me je cijelo vrijeme vuklo da se vratim. Onda sam se vratio tu i naravno da onda vidiš i onu stranu koja ti ne odgovara. Kad sam vagao ponude za posao, ništa mi tamo nije bilo dovoljno atraktivno da bi mi nadomjestilo ovo. Ono što podcjenjujemo (ili jako cijenimo) u Hrvatskoj je kvaliteta života koju imamo. To se prvenstveno odlikuje u hrani, geografiji (za sat vremena si na moru ili na skijanju), mirno je, nema nasilja i kriminala. Sve to su stvari koje su jako važne, ali ih mi možda ne cijenimo dovoljno. Ne znam koji bi to novci trebali biti da si kažem da zbog toga idem van. Trenutno mi je smiješno to da si ja kao doktor ne mogu kupiti stan u Zagrebu jer su cijene toliko nevjerojatno visoke. Kada gledaš to s te strane, jedan švicarski doktor nema problema s kupnjom stanova ni u Švicarskoj ni tu. Svejedno, predobro mi je ovdje da bih razmišljao da idem.
12. Kako provodiš svoje slobodno vrijeme?
Moje dijete potroši moje slobodno vrijeme gotovo u cijelosti. Igramo se, ili izbjegavamo igru, ili igramo igrice, ili crtamo… Zafrkavamo se i igramo doma što više možemo jer nam ne ostane puno vremena, sat i pol – dva maksimalno kroz radni dan. Vikendom obožavamo šetati i ići u prirodu, imamo i psa pa i on ide s nama. Volim igrice, ali zadnjih šest godina igram samo „Civilizaciju“. To je najpametnija igrica na planeti, ali je jako spora. Osim toga, volim crtati. Prije sam sa ženom išao van, na koncerte i tako to, ali više ne, to vi djeca ukradete (ha, ha).To je više-manje to, nemam baš puno slobodnog vremena i brzo mi prođe dan.
13. Voliš li čitati, uz kakvu se literaturu opuštaš?
Obožavam čitati! Dok nisam upisao fakultet čitao sam sve. Pročitao sam svu književnost koja je iole vezana uz djecu, lektiru i onu osnovnu kulturu. Osim Rusa, kad vidim one knjige mi je muka. Čitanje je iznimno važno za mozak, pamet, opuštanje i sve to, tako da ne mogu dovoljno naglasiti važnost čitanja knjiga. Onda je došao medicinski fakultet i tamo dobiješ medicinske knjige pa sam prestao čitati sve osim medicinskih knjiga jer su toliko dugačke, naporne i moraš ih čitati iznova i iznova da ti se na neki način malo zgade knjige. Zapravo, na jedan način nikad nisi više obožavao knjige jer je u toj jednoj knjizi doslovno svo znanje, gledaš u nju kao u Boga, a s druge strane, opet će te iz toga ispitivati neki fašist i ne možeš ju više vidjeti. Tamo dobiješ neki neku mješavinu ljubavi i mržnje prema knjigama, ali ipak više ljubavi nego mržnje. Nakon faksa sam bio toliko zaokupiran poslom da su mi knjige pale u neki drugi plan. Zapravo sam od prije pet godina (otprilike kad se kćer rodila) počeo opet puno više čitati. Vratio sam se onom što mi je i prije bila najveća strast, a to su filozofske knjige. Volim čitati sve vezano za stoike, budizam, o religijama, povijesti… Volim takve knjige jer ti daju ono drugo znanje koje u medicini ne dobivaš.
14. Što bi poručio mladima?
Osnovne stvari koje su potrebne za zdrav život, a ljudi ih često zanemaruju su „3+1“. Prvo je spavanje, koje je jako podcijenjeno. Ako hoćete biti zdravi, normalni ljudi, morate spavati. To mladi ljudi često iskrive i misle da se mogu izvući bez toga, ali mozak i tijelo pate ako ne spavate kako treba. Druga stvar je adekvatna hrana. Znači, ne jesti samo „gluposti“ , nekad čovjek može pojesti sve, ali baza prehrane mora biti dobra, kvalitetna i zdrava hrana. Ako čovjek ne zna što je to, treba sjesti za knjigu i naučiti. Treće je tjelovježba. To znači da se čovjek mora fizički kretati i „propuhavati mašinu“ koja je u tijelu. Četvrta, „+1 stvar“, je ljubav ili društveni kontakt. Čovjeku trebaju te veze da bi bio zadovoljan i sretan. Ne treba ih biti puno, dovoljna je i jedna. To su zapravo četiri najvažnije stvari koje imam za poručiti. Nadalje imam za poručiti (ovo je tek početak), da je najvažnija stvar biti svoj čovjek. To znači da treba stati pred ogledalo (figurativno, ali možete i stvarno stati pred ogledalo) i voditi duge, iscrpne razgovore (ako netko misli da ste ludi, nemojte razgovarati baš na glas) sa samim sobom. Doslovno odgovoriti na pitanja „Tko sam?“, „Što ja volim?“, „Što želim?“, „Što me motivira?“, „Gdje želim biti za par godina?“… I to ne zato što „Marko i Mirko“ to žele, nego zato što ja želim. Recimo, meni je jedna od najglupljih stvari kad sam se vratio iz Njemačke bila da su svi moji prijatelji htjeli upisati ekonomiju i biti menadžeri. Jedan od njih koji je htio biti menadžer je danas kuhar. Svi su to htjeli biti ne zato jer su to stvarno oni sami željeli, nego jer je to bio trend. Jedan je danas stvarno ekonomist, radi u banci i nije baš presretan. Ja mu se smijem svaki put. Ono što je u Hrvatskoj zapostavljeno, a u Njemačkoj se u školi jako forsira je individualnost. Vi za sebe sami morate „prokljuviti“ tko ste i što ste. Nije sve za svakoga (iako može biti) i ne morate pratiti neki ritam koji vam je zadalo okruženje, bilo da se radi o roditeljima, društvu ili nekome drugome, morate pronaći svoju „žicu“. Ali tu „žicu“ onda treba „gaziti“ do kraja! To je ono gdje ljudi obično pogriješe, sve bi nešto na „njinja-njunja“. Ako si se odlučio biti sportaš, onda za tebe nema tulumarenja do 6 ujutro, nego postani Ronaldo, barem u glavi. Poanta je da čovjek nađe ono što je, a ne da se pretvara da je nešto drugo jer to vodi u sigurnu grozotu od života. Hrpa ljudi oko nas je nesretna jer su se odlučili na nešto zbog nekoga drugog, a nisu slušali sebe. Onda još (nisam ni blizu gotov) je bitno biti znatiželjan i hrabar. To nije lako. Znatiželjan uvijek treba biti jer ako izgovoriš riječ „znam“, onda si glup, mentalno limitiran. Čak i kad vam netko govori nešto što već znate, poslušajte jer možda kad vam netko nešto kaže na drugi način vam se otvori neki novi upitnik. A kad riješiš jedan upitnik, iza toga nije „znam“, nego još 3 – 4 upitnika (to je ono što te znanost i medicina nauče). Želja da se boriš s upitnicima je ono što te tjera dalje, a ne spoznaja da ćeš saznati sve. Ne saznaš sve, nego samo shvatiš da ima toliko puno toga za naučiti da nikada nećeš sve naučiti. U tome i je ljepota cijele stvari jer svojom znatiželjom ideš samo korak dalje, dublje i ljepše i otvaraju ti se prizori koje drugi ljudi nikada neće spoznati. Ljepota života je u tome da budeš dovoljno hrabar da se baviš svojom znatiželjom, pridržavaš onih osnovnih pravila zdravlja i već si „na konju“. Naravno da tu i tamo možeš biti čovjek i kiksati, to nije ništa loše. Još jedno važno pravilo je da se ne odnosiš ružno prema sebi. Ne samo prema drugima, ali ni prema sebi. Nekad su ljudi prestrogi prema sebi. Moj frend ima jednu izreku: „Kad se okrenem prema drugima, onda sam najbolji, a kad se okrenem prema ogledalu, onda si pljunem u facu.“ I to je ok, on se zna kritizirati, ali zna i koliko vrijedi. Uvijek ima prostora za napredak i sve se na kraju sažme u to da čovjek treba graditi sebe i ulagati u sebe cijeli život, onda dobiješ najsretniji rezultat svega.
