Intervju mjeseca

autor intervjua Sina

S obzirom na to da se 24. studenoga održava Dan hrvatskoga kazališta donosimo vam intervju s glumačkom zvijezdom i senzacijom –Sinišom Ružićem.

Ako ste se ikad pitali kakav je osjećaj biti glumačka zvijezda te kako se postaje glumac ili ako kojim slučajem baš vi želite u budućnosti sjajiti na pozornici – sada je pravi trenutak da otkrijete tajne velikog glumca.

1. Kada ste otkrili Vaš talent za glumu?

Želja za glumom javila mi se prvo kroz druženje sa frendom iz osnovne škole Marijem Mirkovićem, koji je došao u našu školu i već je u jako popularnoj seriji „Smogovci“ bio poznat kao Cobra. Zajedno smo svirali gitaru u društvu i na tulumima, i negdje krajem osnovne i početkom srednje škole sam krenuo u tadašnji PIK, omladinski studio Zagrebačkog kazališta mladih, kod velike dramske pedagoginje Zvjezdane Ladike i njezinih suradnika, koja je svojim velikim srcem i znanjem odgojila generacije glumaca.

Naravno, ima i puno glumaca koji do Akademije nisu bili ni u kakvim dramskim grupama, niti su poznavali ikog iz tog svijeta, pa su opet uspjeli postati krasni glumci, ništa ne znači, ne bih želio obeshrabriti niti jednog mladog čovjeka koji sanja o tome da postane glumac.

2. Kada ste počeli glumiti?

Glumiti sam dakle počeo u tom spomenutom omladinskom studiju ZKM, i to su bile najviše male uloge. Bio sam jedan od sretnika koji je povremeno glumio u dječjem hit mjuziklu „U koga se uvrglo ovo dijete“ po tekstu Eve Janikowszky i uz glazbu omiljenog Ladislava Tulača. Moglo se u toj predstavi svašta naučiti, igrati razne uloge, a bila je popularna i jako je putovala. Radili smo i krasnu poeziju Maka Dizdara „Kameni spavač“, i jednu jako skraćenu verziju Hamleta, gdje je glavna bila Ofelija, s jednim krasnim čovjekom i pedagogom Radovanom Milanovom.

3. Što je potrebno završiti kako biste postali glumac? Koliko traje školovanje?

Potrebno je prije svega imati neki osnovni glas, i neki osnovni izgled. Zvuči čudno, zar ne? Svi mi posjedujemo glas, svi već od malena znamo govoriti, svi nekako izgledamo, viši, niži, teži, lakši, plavi ili crni, mirni ili razigrani. Važno je da znamo da smo jedinstveni na ovom svijetu, i nekom po nečem zanimljivi. Glumci prikazuju prosjek realnog života i svijeta, i svatko može doći na prijemni ispit na Kazališnu akademiju.

Dakle potrebno je završiti Glumačku akademiju, studij uz neke razlike postoji u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Rijeci, a postoje po svijetu razne dobre glumačke škole i studiji, a uz sve to je potrebno dosta sreće.

Kad sam ja studirao prije skoro 30 godina, ha-ha, već sam star, trajalo je 4 godine, a sad kroz dva stupnja traje 3+2 godine.

4. Što ste glumili na prijemnom ispitu ?

Bio sam dosta pametan da uzmem stvari koje mi jako odgovaraju, mi smo tada trebali pripremiti dva monologa iz kazališne drame ili komedije, i tri pjesme koje govorimo, poeziju. Sada je to malo izmijenjeno. Uglavnom, glavni monolog mi je bio iz Matkovićeve drame „Rub zbilje“, gdje igram „glumca“ koji prekida predstavu jer nije zadovoljan tekstom, i preispituje uvjerljivost tog teksta. To mi je pomoglo da se mogu i dobro osjećati na sceni, i prirodnije se obratiti komisiji kao pravoj publici.

Bio je tu još monolog iz „Peer Gynta“, gdje priča magičnu priču, i pjesme Tina Ujevića i još neke moje omiljene.

5. Kako učite ulogu/tekst?

Nekad teže, nekad lakše, čita se, gleda o čemu se radi, pokuša se zapamtiti prva rečenica, pa onda dalje, pa se ponove 1. i 2., pa onda se dodaju druge, ako ga ima puno, organizira se u cjeline, pa drugi dan vidiš da si sve zaboravio. No ljudski um je čaroban, i stvari se spremaju u pamćenje ako postoji volja i interes. Pogotovo kod glumca, otvara se u mozgu jedan „džep“ koji se može ispunjavati ogromnim količinama zapamćenog teksta, od kojeg se onaj kojeg više nećemo trebati gubi nakon npr. snimanja, a onaj kojeg igramo u predstavama koje su dugo na repertoaru kazališta, ili npr. neka poezija, ostaje dugo sačuvan, i možemo ga uz lagano osvježavanje „dignuti“ kao iz memorije kompjutera.

Može se upamtiti sve, kao što bez problema naučimo i nesvjesno mnoge pjesme koje slušamo i volimo, i želimo ih znati pjevati, kao i molitve, citate, i razne druge stvari.

6. Je li zahtjevno biti glumac? Koje su pozitivne, a koje negativne strane Vašeg poziva?

Glumac mora paziti da uvijek bude u dobroj formi, fizički i psihički, mora imati uvježban i zagrijan glas, mora biti spreman na dugotrajne probe u kazalištu ili snimanja, mora biti strpljiv i miran s ljudima s kojima radi, jer je potrebno da se sve uskladi, i ljudi i tehnika, a mora i sačuvati svoju snagu, i imati vještinu da pokaže svoj temperament. Pozitivno je sreća kad gledaoci prepoznaju dobru ulogu i emocije koje ste im donijeli, kad ste ih razveselili ili rasplakali, i na taj način oplemenili njihov život. Negativno je što mi sami predstavljamo svoj posao, i ako netko misli da je nešto što smo odigrali, prikazali ili snimili, loše ili dosadno ili neuvjerljivo, reći će nam TI SI LOŠ, i onda to doživljavamo osobno, a gledalac je uvijek u pravu. Često ne možemo utjecati na rezultat, kako će nešto što radimo ispasti, ljudi često misle da ovo ustvari nije pravi posao, i mnogi krasni glumci budu neprepoznati od šire publike cijeli život.

Glumiti moraš i kad si bolestan, tužan, pospan, neraspoložen, i kad ti uopće nije do glume.

7. Imate li tremu kada glumite? Ako da, kako je rješavate?

Imam tremu, i ona je normalna. Nestaje kad se cijeli proces rada i nastupa razlomi na manje dijelove i puno puta ponavlja, i time se stiče sigurnost. Također, znam da ljude zanima da me vide i veselim se što ću im ponuditi nešto novo i dobro.

8. Što Vam je gluma dala u životu?

Gluma mi je dala puno poznanstava, susreta s ljudima i publikom, mogućnosti da pokažem neke svoje dijelove duše i svoje vještine, da utješim i razveselim ljude, da gledam život s one strane u kojoj razumijem da je svaki čovjek vrijedan pažnje i zanimljiv. Dala mi je i mogućnost razmišljanja o sebi i životu, puno putovanja, iznenađenja i otkrića.

9. Gdje ste do sada glumili? Koja Vam je najdraža uloga do sada?

Najviše sam glumio u kazalištu GAVELLA u Zagrebu, gdje sam stalno angažiran 20 godina, pa u teatru ITD i u Histrionima, i gotovo u svim zagrebačkim kazalištima. Igrao sam i u radio dramama, kao standup komičar, govorio poeziju i pjevao, a šira publika me najviše poznaje iz serije „Na granici“ i iz show programa „Tvoje lice zvuči poznato“ na Novoj tv, gdje nam je sad i nova serija „Dar mar“.

10. Gdje Vam je ljepše glumiti, u kazalištu, seriji ili filmu?

Ako je ono što glumim vrijedno, i u to vjerujem onda je to svejedno. Najčešće je to neki komični sadržaj za kojeg odmah ili brzo mogu vidjeti pozitivnu reakciju publike.

11. Najsmješniji događaj na setu?

Na snimanju serije sam glumio s psom Kekom, koji je tako drag, i koji iako je dresiran, ima svoje fore, i glumac nekad mora ponavljati neku scenu puno puta, a pas nakon 3-4 puta gleda u tebe i kao da se pita – zašto moramo ponavljati ove bedastoće? I izvali se na leđa.

Imao sam na snimanju i mačka koji posve prirodno nije htio biti u mojim rukama, nego me izgrebao i pokušavao pobjeći svim silama. Nekad u kazalištu netko u publici počne razgovarati na mobitel, ili dobacuje, ili zaspe u prvom redu i počne hrkati, ili netko na sceni slučajno kaže ili napravi nešto smiješno, čemu se onda smijemo u sebi ili na hodniku do kraja predstave.

12. Kakvo je iskustvo nastupati u „Tvoje lice zvuči poznato“? Jesu li Vam veći izazov muške ili ženske uloge?

Veći izazov su mi zasad bile ženske uloge, mada svaka ima toliko toga zanimljivog. Možda su mi najveći izazov bili mršavi likovi, ha-ha. Iskustvo je prekrasno, toliko napetosti, glazbe, smijeha, izvrsne ekipe koja stalno smišlja nešto, toliko preobrazbi i sjajnih umjetnika u šminki, frizuri, kostimu i studiju koji fenomenalno rade svoj posao.

13. Koju ulogu biste željeli ostvariti? Imate li ambiciju glumiti u Hollywoodu?

Uloga ima raznih koje želim, a najveći kazališni izazov će mi biti uloga u monodrami „Kako sam ušao u Europu“ po romanu Damira Karakaša.

14. Tko Vam je bio uzor u djetinjstvu? Koji Vam je najveći glumački uzor?

Marlon Brando, Rade Šerbedžija, Dragan Despot, Ivo Gregurević, a ima i sjajnih mladih glumaca.

15. Što biste željeli preporučiti mladima?

Mladi moraju znati da vrijede, da su zanimljivi, da sigurno imaju puno vrijednosti, talenata, znanja, da svijet čeka da ih otkrije. Želim ih ohrabriti da pokušavaju, da pokažu sve svoje talente, da izražavaju svoje misli, da sviraju, pjevaju, glume, pišu, i prije svega misle svojom glavom. Želim ih ohrabriti da se bave znanošću, ekonomijom, pa i poljoprivredom, i da budu hrabri slijediti sve što ih zanima. Želim ih ohrabriti da sudjeluju u politici i u odlukama u društvu, da nedopuste da netko drugi donosi odluke o njima i njihovoj budućnosti. NE BOJTE SE!

Stvarno na mladima svijet ostaje!